Pohlepa za novcem – priča o Ulcinjskoj solani

Ovdje ćete steći uvid u sumnjive poslove i spletke koje okružuju Ulcinjsku solanu. Ovo je veoma kompleksna priča sa tajnim dogovorima, sumnjivim mrežama, političkim kalkulacijama i praznim obećanjima. Spremite se za veoma uzbudljiv krimi-triler koji je nažalost samo previše istinit.

Sve je počelo 2005. godine. Nakon nešto manje od 90 godina uspješne proizvodnje soli, fabrika za proizvodnju, poput mnogih drugih, je privatizovana. Nova kompanija, investicioni fond – Eurofond, kupila je 75% akcija solane za samo 800,000 eura. Eurofond je smatrao da je za ovu cijenu kupio ne samo dozvolu za proizvodnju soli, već i kompletno zemljište Solane, nešto manje od 15km². Od preuzimanja, većinski vlasnik Eurofond-a, oligarh Veselin Barović, nije ulagao u solanu, nego je polako gasio proizvodnju. Već 2012. godine, samo sedam godina nakon preuzimanja fabrike od strane Barovića, kompanija za proizvodnju soli “Bajo Sekulić” prijavila je bankrot. Od tada, so se više ne proizvodi.

 

 

 

Uz prestanak proizvodnje, nepoznati počinioci su uništili pumpe, dok su neki vitalni djelovi fabrike nestali preko noći, što je rezultiralo prestankom cirkulacije vode unutar solane koja više nije mogla biti uspostavljena. Ovo je, naravno, važno, kako bi se održavao optimalni nivo vode za gniježđenje i ishranu ptica. Kada su, uprkos svemu ovome, ptice ipak došle na gniježđenje, nepoznati počinioci su dobili pristup području sa gnijezdima i odnijeli stotine jaja flamingosa.
Uprkos obavezi da sačuva stečajnu masu, stečajni upravnik, vjerovatno Barovićev saradnik, nije spriječio dalju degradaciju solane.
Prvi utisak je da sve djeluje kao loša sreća, premalo posvećenosti uz loš menadžment. Međutim, naredni dio priče čini stvari veoma jasnim, da iza vela lošeg upravljanja i prijave bankrota, stoje šeme korupcije i hladan proračun:
Od 2011. godine, Eurofond pokušava da profitira prodajom solane velikim investitorima. Na zvaničnoj web stranici fonda hvale se solanom kao posjedom savršeno pogodnim za izgradnju luksuznog rizorta sa golf terenima, spa centrom i marinom. Kada su ovi planovi objavljeni u decembru 2011. godine uslijedio je veliki talas nezadovoljstva. Međutim, ovo nije spriječilo Eurofond. Posljednjim pokušajem prodaje, stečajni upravnik je ponudio solanu po cijeni od 150 miliona eura. To je 180 puta više od onoga što je Eurofond platio pri kupovini solane 2004. godine.

Međutim, pokušaj prodaje nije jedino šta baca loše svijetlo na Eurofond i stečajnog upravnika. Eurofond je iskoristio solanu i kao kolateral za dobijanje kredita od 5 miliona eura, iako ni cent od ovog iznosa nije uložen u solanu. Naprotiv, akumulirani gubitak je porastao sa 270,000 eura 2005. na 7,9 miliona eura 2013. godine! Postavlja se pitanje kako je moguće da banke odobre seriju kredita investicionom fondu, kada nije bilo jasno ko je vlasnik zemljišta koje se stavlja pod hipoteku.
Sumnja da su u pitanju nezakonite radnje ne djeluje nemoguće.
Još uvijek nije definitivno utvrđeno šta je tačno privatizovano 2005. godine. Akcionari Eurofonda ostaju pri tome da su kupili ne samo kapital, opremu i koncesiju na proizvodnju soli, nego i kompletno zemljište. Ovo se kosi sa činjenicom da je država Crna Gora zavedena kao vlasnik zemljišta u katastarskim podacima za opštinu Ulcinj.
O tome da li je Solana vlasništvo države ili Eurofonda mora odlučiti Savjet za privatizaciju Crne Gore kojom predsjedava premijer Marković.
Pošto je pitanje vlasništva i dalje otvoreno, partneri kampanje #SaveSalina MSJA (Link: ulcinjsalina.me) i CZIP (www.birdwatchingmn.org) pokrenuli su nacionalnu peticiju (Link: ulcinjsalina.me), koja poziva predsjedavajućeg Savjeta za privatizaciju, premijera, da konačno donese spornu odluku.
Vlada ne samo da je nezainteresovana za rješavanje pitanja vlasništva, nego se oslanja na taktiku odugovlačenja i praznih obećanja o zaštiti solane. Samim tim, izbjegava da prihvati odgovornost.

Uprkos činjenici da je Crna Gora kandidat za članstvo u EU, te da Evropska komisija godinama insistira da se solana zaštiti zbog značaja njenog očuvanja, to se nije desilo. Iako je solana nominovana kao kandidat za Emerald mrežu područja od posebnog interesa za zaštitu, i ispunjava kriterijume za svrstavanje u močvarna staništa od međunarodnog značaja, i dalje nije pravno zaštićena.
Dok god se solana ne zaštiti, na nacionalnom ili međunarodnom nivou, postojaće opasnost da se njeno zemljište iskoristi za infrastrukturne projekte.

 

 

U prilog tome govori i pokušaj da se Solana u junu 2012. godine prenamjeni iz industrijskog zemljišta u građevinsko na zahtjev tadašnjeg Ministarstva zaštite životne sredine. Crnogorski parlament je tada ispravno integrisao solanu kao zaštićeno područje u vidu amandmana na Prostorni plan države. Međutim, Ustavni sud je po zahtjevu Eurofonda koji je uložio žalbu, poništio odluku Parlamenta, u julu 2012. godine pozivajući se na propuste u proceduri usvajanja amandmana.
Čak i da je Solana bila zaštićena, to ne bi bilo dovoljno. Funkcionalni režim voda (upravljanje cirkulisanjem vode) bi morao biti ponovo uspostavljen, što je moguće ponovnim pokretanjem proizvodnje soli.
Nedavno je i izrađena studija zaštite, 2017. godine, finansirana od strane EU, koja ukazuje na to da bi solanu trebalo revitalizovati. Vlada Crne Gore se u aprilu 2018. godine složila sa zaključcima studije da ponovo uspostavi proizvodnju i to visokokvalitetne soli (Fleur de Sel). Takođe se nadamo ispunjenju obećanja da će Ulcinjska solana biti nacionalno zaštićena do kraja 2018. godine, a odmah potom i na međunarodnom nivou.

The Salina in the Net

© Milka Tadic

Like It? Share It:
Zur Petition